Pretraga
Nova Borba
Pretraga
Pretraga
Pretraga
Arkanova zaostavština

Foto: mc.rs

Arkanova zaostavština

Kao što su za vreme devedesetih za račun vlasti premlaćivale demonstrante i zlostavljale izbjeglice, ekipe u fantomkama danas protupravno provode i maltretiraju građane. Da li su i opet iz policijskih i parapolicijskih struktura?

Komentar
Autor: Filip Švarm

„Zato što su te Bate Trlaje i Arkani bili na nekim drugim stranama, niste se sećali tada kada su bili najjači da postavljate pitanja, a ne danas kada su davno preminuli i kada nešto slično u Srbiji ne postoji".

Ovako je Aleksandar Vučić reagirao kad ga je novinar Foneta Davor Lukač pitao kako je moguće da, dvadeset i više godina nakon Arkana i Bate Trlaje, tridesetak ljudi u fantomkama i automobilima bez registracija u Hercegovačkoj maltretira i protupravno privodi građane. Na stranu što je kolega Lukač i te kako pisao i ispitivao o ovoj dvojici „kada su bili najjači", na stranu i što je bivši i budući premijer na konferenciji za štampu umjesto odgovora posegao za invektivom sa pozicije moći – mnogo je važnije nešto drugo. Konkretno: što je radio sam Aleksandar Vučić u vrijeme kada su Bata Tralaja i Arkan bili živi i kako se danas odnosi prema ovoj zaostavštini iz devedesetih.

Pa da podsjetimo.

Početak oktobra 1999, jedan od protesta tadašnje opozicija predvođene Demokratskom strankom. Nedaleko od hotela Hajat zaustavljaju se dva kombija bez tablica, iz njih iskaču članovi kriminalnog klana Radoslava Trlajića zvanog Bata Trlaja i sa palicama i letvama, pod fantomkama, kreću da mlate demonstrante. Policija tada kao i sada u Hercegovačkoj ne intervenira niti se pokreće bilo kakav postupak. Batinaši ostaju „nepoznati". A i kako ne bi kada ih je angažirao vrh režima za koga su isprebijeni građani samo obični izdajnici, NATO plaćenici, odrodi... Vučić je tada ministar informiranja i kao što nije imao ništa protiv siledžija kad su mlatili narod koji je 1996/97 demonstrirao protiv krađe izbora, nema ni protiv Bate Trlaje 1999. Bili su na istoj strani.

Ljeto 1995. MUP Srbije privodi izbjeglice i izručuje ih Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana u Erdut. Tamo ih svirepo zlostavljaju, tuku i ponižavaju ljudi najpoznatijeg srpskog paravojnog komandanta i najvećeg mafijaškog dona u regionu. Vučić je kao fanatični navijač Zvezde i generalni sekretar Srpske radikalne stranke dobro upoznat sa Arkanovim likom i djelom; poput cijele zemlje zna da iza njega stoji Državna bezbjednost; poznato mu je i što sve za nju obavlja i od čega živi. Ipak, čitavu deceniju marširaju istom stazom. Spaja ih i najvulgarniji šovinizam i slikanja po ratištima i paravojni ortaci i pretnje Zapadu... Ukoliko je tu i tamo između Šešelja i Vučića na jednoj i Arkana na drugoj strani izbijala netrpeljivost, riječ je bila o rivalitetu u okviru iste misije, nipošto o nekim suštinskim razlikama...

Posljednjih godina, devedesete su tabu tema. No, to što ih nema u javnom govoru, ne znači da su zaboravljene. Da je slučaj Hercegovačke duboko povezan sa zaostavštinom Arkana i Bate Trlaje, svima je potpuno jasno: onda su za račun formalnih i neformalnih grupa na vlasti ekipe u fantomkama premlaćivale demonstrante i mučile izbjeglice, a danas protupravno privode i maltretiraju građane... Pitanje koje dodatno traumira javnost jeste i da li su i ovi sadašnji – poput onih ondašnjih – opet iz policijskih ili parapolicijskih struktura i kao takvi potpuno nedodirljivi, iznad zakona?

Kako stvari stoje, na pravi odgovor će se čekati. Jer kad govori o ljudima u fantomkama iz Hercegovačke i naslijeđu devedesetih, Vučiću su očito najdraže štivo Šešeljeve knjige sa naslovima poput „Ubistvo mafijaškog premijera Zorana Đinđića" ili „Mafija ubila svog lidera"; dobro ih pozna – nije mali broj onih čiji je bio recezent. Ukratko: u najboljoj radikalskoj tradiciji, Vučić izigrava samozvanog tužioca i obrće uloge pa svakog tko je bio protiv Miloševića, nasilja i bezakonja, a na strani Zorana Đinđića, DOS-a i Petog oktobra, prikazuje kao mafijaškog slugu.

I sve to kao da se njegov tadašnji šef Vojislav Šešelj nije sastajao sa Dušanom Spasojevićem, vođom Zemunskog klana; kao da u februaru 2003. on lično nije stajao na bini s koje se Srbiji prijetilo krvavim proljeće i smrću prvom demokratski izabranom premijeru; kao da ne zna da je Đinđić platio životom borbu protiv Crvenih beretki, Zemunskog klana i svega onog što su predstavljali.

Sve ovo zahtjeva da javnost do kraja istraje u naporima da se rasvijetli slučaj u Hercegovačkoj. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zato da se mračna zaostavština devedesetih konačno prestane ponavljati.

Izvor: vreme.co.rs