Pretraga
Nova Borba
Pretraga
Pretraga
Pretraga
Starčevićanska paranoja ili prvi učitelj genocida u Evropi

Ante Stračević Foto: Novi standard

Starčevićanska paranoja ili prvi učitelj genocida u Evropi

Nikad ni na jedan narod u svetu nije dnevno sipano toliko pogrda, koliko ih je sipalo starčevićanstvo na Srbe.

Komentar
Autor: Dušan Buković

Dr Ante Starčević bio je najpre Ilir i Jugosloven. Pisao je i u srpskim novinama u Vojvodini. 1851. tražio je mesto profesora na Liceju u Beogradu. Nažalost, nisu ga primili. Da su, ne bi bilo starčevićanstva ni ustaštva. Odnosno, danas bi bilo na životu bar milion i po više Srba i Hrvata, a u zemlji ne bi danas vladao komunizam. A, što je, u prvom redu, za žrtve značajno, ne bi na hrvatskom narodu bilo grozne mrlje kolektivnog zločinstva izvršenog nad Srbima...

On se naglo prebacio iz Ilirstva i Jugoslovenstva u tesnogrudo, netrpeljivo samohrvatstvo. Ne bi ni to moralo dovesti do velikog zla, da on tome samohrvatskom osećanju nije dao nesravljenu dinamiku, usled svoje sposobnosti da patološki, bestijalno mrzi, u čemu će mu posle postati ravni samo Lenjin i Hitler. Spadao je dakle u onu vrstu nesrećnih i opasnih ličnosti koje vole svoje mrzeći tuđe, jer im ljubav prema svome nije otsjaj bezmerne kozmičke ljubavi prema univerzalnom, Bogu, vaseljeni i čovečanstvu...

Imao je uspeha, jer nije teško raspaljivati ljudske strasti. Trebalo je samo dvoje: preuveličavati značenje i vrline Hrvata, a unižavati Srbe. On je tu upro i uspeo. Naročito kad se ima na umu da je sve ono što je među Hrvatima bilo ograničenog duha moralo biti uvređeno ilirisanjem i jugoslovenstvom, pitajući se: „Pa valjda i mi Hrvati nešto vredimo?“ I pojurilo zato jatomice za onim koji je govorio: „Vredite daleko više od drugih a naročito više od ‘vlaških svinja’…“. Starčević je svoje antisrpsko učenje izgradio između 1860-70. g. Već 1868. on piše u svojim „Razgovorima“:

„Napokon o Slavoserbih koje mislite pridobiti. Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojeg drugoga. Uzmimo u čovjeku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje stupanj razbora, stupanj uma, duševnosti, Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj i iz njega ne mogu se dignuti...

Ovo je smeće sužanjah Europe, Azije i Afrike. No svi su Slavoserbi za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku herđu, po naravi, onako kako n. pr. sve svinje za blato...

Da se zbroje sve opačine svih zločinaca Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačinah što ih u potaji snuje ili u zgodi čini najbolji, najpošteniji Slavoserb...

Drugom nikom ne bi obraz podnio ni pripodabljati a kamoli upoređivati Hervate sa Serbi, primeravati ovu pasminu s narodom koji svoje ime uhađanjem, neverom, izdajom, podlošću ne bijaše još ukaljao...

Vešala za ovu pasminu bijahu najstrahovitija vrsta smrti. Bilo da Hervati nisu to znali, bilo da ih je znao gnjev preuzeti, oni nisu krivce vešali: Senjani u Perušiću nabiše ih na ražanj pa ti ih ispekoše...“

Starčević je bio i antisemita, što je prirodno kad je hrvatski rasista, pa piše: „Običaji i obredi te vere (pravoslavne) približniji su židoštini nego krestianstvu. Krađe i preljube nisu im ništa...“

Svu tu mržnju na srpski narod zbio je Starčević u genocidnu izreku da su Srbi „nakot zreo za sjekiru“, pa su duhovna deca Ante Starčevića ustaše, doista, od 1941-5. ubile ogroman broj Srba, kao svinje, udarcem sekire ili čekića u glavu ili izmislile specijalni nož za brzo klanje Srba...

POLITIČKA PARANOJA I POLITIČKO ZLOČINSTVO

Ovaj Starčevićev stav prema Srbima bio je logičan zaključak iz Starčevićeve ideje o hrvatskoj državi. Ta država imala je da obuhvati sve do grada Zemuna pod Beogradom, pa uz savu, Drinu do Bojane, jer su i u Crnoj Gori, po Starčrviću, živeli „Crveni Hrvati“. Krnjević, generalni sekretar Hrvatske seljačke stranke, dodaje danas tome i Novopazarski Sandžak do Kosovske Mitrovice, u kom nema jednog jedinog Hrvata, kao ni u Crnoj Gori.

Na tom prostoru bilo je, pre pokolja, samih Srba više nego Hrvata. A, osim Srba, tu su bili Muslimani iz Bosne, koji velikom većinom neće da budu ni Srbi ni Hrvati, već Jugosloveni, pa manjine: mađarska, nemačka, češka, slovačka, rusinska, talijanska.

Takva hrvatska država je, dakle, nemogućnost. Bila bi (to nemogućnost), sve kad iza granice te države i Srba unjoj ne bi stajali Srbi u Srbiji, koji će docnije razoriti moćnu Austro-Ugarsku, da se ujedine sa svojom braćom iz tih krajeva, koje Starčević traži za svoju Hrvatsku državu...

Ipak, ako bi ti Srbi hteli pohrvatiti se, oni bi, kao pod dodirom Hristove ruke od gube, čistili se od svraba i pretvarali se u simpatične „pravoslavne Hrvate“.

To bi za te svarbljivce bilo nečuveno odlikovanje, jer bi ušli u plemenitu hrvatsku, višu, rasu, obdarenu svima uzvišenim vrlinama: poštenjem, iskrenošću, plemenitošću, viteštvom, hrabrošću i svojim poreklom, potičući od Rimljana i Gota, a ne od „Sklava“ ili robova slovenskih. A zašto govore slovenski, a ne rimski i gotski, nije objašnjeno.

Ali, ako ne bi pomoglo ovo nepriznavanje Srba, ako oni ne bi pristali na to da ne postoje i da trebaju presedlati u Hrvate, Starčević je imao drugo sredstvo: istrebljenje. Zato je on Srbe proglasio ljudskim svinjama, ruljom zločinaca: ubica, kradljivaca, uhoda, spletkaroša, razvratnika; i kao što svako ima pravo klati svinje, ubijati zločince, tako i plemenita hrvatska rasa, koja je u pogibelji od Slavoserba, kako je Starčević 1868. g. napisao u svojim „Razgovorima“, ima pravo da istrebi Srbe i ostvari na njihovu groblju Veliku Hrvatsku.

Ovo učenje završilo je sa Starčevićevom lozinkom da su Srbi „nakot zreo za sjekiru“.“

Tako je Starčević od Srba načinio jezovitu utvaru, lišenu svih boljih ljudskih osobina, i zamahnuo na njih sekirom, kao što bi svaki paranoik na strašne prividi koje stvara njegova ludačka mašta, te vidi ono čega nema, a ne vidi onoga što postoju. Usled njegova učenja, njegova Velika Hrvatska bila bi jedina država na svetu kojoj je pretpostavka kolektivno umorstvo.

Kao što će posle ludačko učenje Hitelerovo o hiljadugodišnjem carstvu plemenite, izabrane nemačke rase povući za sobom skoro polovinu nemačkog naroda, tako je i ova kriminalna doktrina, postepeno, osvajala Hrvate.

PRVE POSLEDICE STARČEVIĆANSKE PARANOJE

Potkraj devetnaestog veka starčevićanska paranoja zahvatila je bila većinu hrvatskog naroda. U Hrvatskom saboru to se nije moglo izraziti, jer je birača bilo svega 45.000, a od toga 15.000 činovnika; a svi Srbi bili su protiv starčevićanaca, čineći sami 26% stanovništva Hrvatske. Kad se uzmu i drugi elementi koji su morali računati s naklonošću vlasti, jasno je da starčevićanci nisu mogli imati većine poslanika.

Omladina hrvatska bila je skoro sva starčevićanska. Još 1876. g. čestitala je ta omladina turskom generalu Abdul-Kerim paši pobedu nad Srbijom i kupila priloge za zlatnu sablju koja će mu se poslati na dar. Veliki hrvatski naučenjak Vatroslav Jagić, slavista, profesor na Univerzitetu u Beču, bio je ovim toliko ogorčen, te je nije hteo preći na Univerzitet u Zagrebu.

Ovo je imalo za Srbe teških posledica. Hajka je vođena na Srbe pedeset godina, iz dana u dan, u štampi, u Hrvatskom saboru, na političkim zborovima, na nacionalnim manifestacijama. Vođena je bez obzira na istoriju, na stvarnost, prostački i surovo, kao da su Srbi stvoreni bez časti. Nikad ni na jedan narod u svetu nije dnevno sipano toliko pogrda, koliko ih je sipalo starčevićanstvo na Srbe. Ovo bi se moglo isporediti samo s pogrdama s kojima je Hitlerov „šturmer“ nabacivao na Jevreje. „Vlaška svinja“ bio je običan epitet za Srbe, u ustima ovih degradiranih ljudskih stvorenja.

Gde god je u državnoj kancelariji bio starčevićanac činovnik, on je Srbe građane, naročito seljake, šikanirao i izigravao njihova prava.

S toga razloga srpski krajevi Hrvatske bili su zločinački zanemareni kulturno i ekonomski. U njima se nisu dizale osnovne škole u dovoljnom broju, nisu građeni putevi, nije davano za unapređenje poljoprivrede.

U pokrajini Baniji činili su Srbi većinu, negde više no 90%, u četiri sreza; a u petom, petrinjskom, blizu 50%. A u njoj je bila samo jedna srednja škola, niža realna, i to na kraju pokrajine, u skoro sasvim hrvatskom mestu Petrinji.

U pokrajini Lici Srbi su onda činili većinu; ali obe gimnazije bile su u hrvatskim mestima Gospiću i Senju. Tako su Srbi bili primorani da iz svojih sredstava izdržavaju u Hrvatskoj dve gimnazije, dve učiteljske škole, i više osnovnih škola. Iako su plaćali prosvetni namet od 20% na državni porez...

Za Srbe nije postojala ravnopravnost ni u privatnom životu...

Godine 1902. u septembru, vršena su u Zagrebu progoni Srba. Dva dana paljene su i pljačkane srpske trgovačke radnje, demolirani srpski stanovi. A zašto? Zato što je jedan Srbin intelektualac iz Bosne u zagrebačkom srpskom listu „Srbobran“ napisao da starčevićanstvo vodi u rat sa Srbima, od koga Srbi neće bežati.

Godine 1908-10 vođena je strašna hajka proti Srba, povodom Veleizdajničke parnice.

Posle Sarajevskog atentata 1914. g. pridružio se besnoj starčevićanskoj hajci proti Srba i Stjepan Radić, Srbi su denuncirani na hiljade njih bačeni su u tamnice i logore, razorena je u Bosni-Hercegovini jedna srpska crkva: u Sarajevu, Mostaru i drugde, uništavane ili pljačkane srpske trgovačke radnje, a negde Srbi živi pečeni, ka je izneo u Bečkom parlamentu Hrvat poslanik Tresić-Pavičić.

Tada bi se dogodilo Srbima ono što ih je snašlo 1941-5, ali je to sprečila Mađarska vlada.

A u Mačvi, kod provale austro-ugarske vojske u Srbiju 1914. g. počinili su hrvatski vojnici, zaluđeni od starčevićanaca i Stjepana Radića, na građanskom srpskom stanovništvu nečuvena nedela, koja ne izostaju iza Pavelićević 1941-5, iako tada nije Beograd bio prestonica niti je bilo Jugoslavije, pa Srbi nisu ni s čim bili mogli izazvati Hrvate.

JOZEF HOLEČEK O A. STRAČEVIĆU 1901. G.

Holeček (na slici ispod) je bio češki novinar, književnik i sociolog, urednik glavnog lista moćne mladočeške stranke „Narodni Listi“. Bio je kod Čeha stručnjak za Jugoslovensko pitanje. Dobro je proučio i starčevićansku rasističku, ultranacionalističku doktrinu, pa je svojim vizionarskim duhom predvideo da će se ona jedared u zgodnoj prilici završiti pokoljem Srba, i to sekirom, kako je učio Starčević.

Tu svoju proročku viziju obradio je u članku „Ante Starčević i Momzen“. Objavio ga je 1901. godine. Dakle, na 17 godine pre stvaranja Jugoslavije 1918. i godinu dana pre spomenutih progona Srba u Zagrebu 1902. g. – za kojih su Srbi bili izloženi besu starčevićanske rulje. Taj članak glasi:

„Momzen je poznati pruski istoričar. Kad su Česi, pre nekoliko godina, posle uporne i duge parlamentarne borbe, uspeli u Beču da im se prizna ravnopravnost jezika u granicama Češke, Momzen je javno odricao Česima pravo na ravnopravnost s Nemcima. U svojim izjavama služio se najpogrdnijim izrazima, nazivajući češki narod inferiornim, kome treba razbiti lobanju kad samo pomisli da se izjednači sa superiornim nemačkim narodom.

Hrvati su pre nas Čeha imali svog Momzena, Antu Starčevića. Obojica su propovednici grubog nasilja prema neprijatnim susedima koji remete njihove šovinističke snove. Obojica su u službi 'Drang nach Osten' (nemačkog 'prodiranja na Istok'), kome služe svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ali, češki Momzen je tuđin; on je sin onoga naroda s kojim Česi vode već hiljadu godina neprekidnu borbu. Hrvatski Momzen ne prethodnika u prošlosti srpsko-hrvatskog naroda...

Pre se slovenska ljubav zasnivala na uzajamnom nepoznavanju. Pa ni svi Sloveni nisu voleli sve Slovene. Oni koji su voleli neke Slovene, usvajali su njihove predrasude o drugima (rusofili o Poljacima, a i obratno na primer).

Obadve nekritične jednostranosti naišle su najpre na otpor kod Čeha, kod kojih se razvitak slovenske misli zasnivao na studiji i težnji da se uvek pronađe istina. Mi moramo svoje osećaje rasprostreti na sve Slovene; ali oni ne smeju slepo prigriliti i ono što u Slovenstvu nije dobro i što zaslužuje prezir.

Sve se mora prosejati kroz rešeto zdrave pameti i provejati na vetrenjači nemilosrdne, ali pravilne i iskrene kritike.

Ako stanemo na gledište slovenske misli, onda će nam se Starčević pojaviti ne samo kao zlo; već kao apsolutno zlo, koje nema na sebi nijedne dobre crte. Starčevićanstvo ne nanosi zlo samo Srbima, već naročito Hrvatima, čiju je dušu otrovalo svojim propovedima. Mnogo će trebati naprezanja velikog dela hrvatskog naroda, da se Hrvati izleče od te zaraze.

Mržnja i samo mržnja, to je bio princim starčevićanstva. A mržnja još nikad nije stekla ljubavi, a u ljubaviu je najveća sila.

Ni najmoćnije države nisu se održale, ako su kod svojih susednih naroda izazivale mržnju i neprijateljsrvo. utoliko manje može imati dobrih posledica mržnja male zemlje i malog naroda.

Svaki Hrvat treba da dođe do uverenja da politika iskorenjivanja Srba nema smisla. Iskoreniti se oni ne mogu, premda Ante Starčević ni pred tom mišlju nije zastajao.

Kad bi naslednici Ante Starčevića bili raspoloženi da sekirama dotuku Srbe, ipak ne treba se bojati da će to učiniti. Nemaju toliko sekira, koliko je u Hrvatskoj srpskih vratova; nemaju toliko sredstava ni toliko snage, koliko imaju volje. U samom objavljivanju tako moćne devize leži priznanje svoje slabosti.

Zahtevi Srba u Hrvatskoj sastoje se u traženju ravnopravnosti. Godine 1873. došao je za bana Ivan Mažuranić. Za vreme njegova banovanja do 1880. i posle toga, za banovanja Vladislava Pejačevića sve do 1884. na Hrvatskom saboru nije se smelo ni spomenuti srpsko ime. Ko ga je izgovorio, bio je oglašen za 'izdajnika'.

Ničega nema čime bi se hrvatsko srbožderstvo moglo pravdati. Ono je nemoralno, odvratno i zločinačko, iako se 'Starčevićanska stranka' krstila 'Stranka prava'.

Dogma Ante Starčevića je jedinstvena u životu Slovenstva. Ona nema ničeg srodnog.

Ima slučajeva da je jedan slovenski narod ugnjetavao drugi, ali mu nije grozio istrebljenjem; naprotiv, obećavao mu je oslobođenje i napredak i nije iskazivao da mrzi narod, već njegovu Vladu i dinastiju. Kod Ante Starčevića vidimo, naprotiv, da on mrzi srpski narod u masi, sravnjujući ga sa Ciganima. Srpsko narodno ime on upošte nije priznavao da postoji, Srbi su Servi (Servus), robovi, Sclavi: Sklavo-Serbi.

On je gledao na Srbe kao Momzen na Čehe, s visine superiornog naroda, gospodskog, izabranog. Za takav narod smatrao je on Hrvate, kao Momzen Nemce.

Da bi pokazao 'Serbima' svu meru svoga preziranja, spojio je 'Slav' i 'serb' u jedno ime – 'Slavo-Serb'. 'Slavoserbi' nisu za njega narod, već pasmina. Poljake voli, Ruse i Čehe ne ceni.

Što je bilo dobro, narodu srpskom, to je Starčević prisvajao za 'Hrvate'. Tako da je prisvojio i samog cara Dušana i Kraljevića Marka.

Hrvati, po Starčeviću, nisu Sloveni, već potomci Rimljana.

Sve odvratne osobine nasledili su 'Slavoserbi' od Grka, a svekolike vrline Rimljana prešle su na Hrvate...

Već je kranje vreme da se ovako, u pravoj boji, iznese slika Ante Starčevića i političke radnje one stranke koja neprestano uzdiže zastavu mržnje, - koju je on prvi podigao a u nasleđe joj ostavio...“

Dakle, Holiček je ovo pisao 1901. a 1902. došlo je do pljačkanja i rušenja srpskih trgovačkih radnji u Zagrebu, do progona Srba, koji će biti vršeni i 1914. a 1941-5. uzeti na se grozni oblik pokušaja potpunog istrebljenja Srba. Iz starčevićanske doktrine on je izveo logičan zaključak, koji su događaji potvrdili.

Da li je potrebno drugih dokaza da je srpsko-hrvatski spor postojao davno, pre 1918. godine da ga je izazvalo stračevićanstvo davno, skoro šeset godina pre stvarnja Jugoslavije, i da ga nisu izazvale srpske napravde činjene Hrvatima, bajagi u Jugoslaviji.

STARI GOSPODARI

Ovakav je bio starčevićanski odgoj kroz osamdeset godina, od 1860. do 1941. g. ili: kroz pedest osam godina pre stvaranja Jugoslavije. A dejstvu toga odgoja (kad je stvorena zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca) pridružio se i pojačao ga još jedan činilac.

Hrvati su bili u Hrvatskoj vladajući narod, a u svima drugim južnim pokrajinama Austro-Ugarake, kao rimokatolici, privilegisani prema Srbima. Godine 1918, ta srpska raja izjednačila se s njima. Oni su, osim ubeđenih Jugoslovena, morali to teško primiti, kao i ostali narodi-gospodari: Mađari, Nemci, Arnauti, Turci. Jednako bi aristokrata teško primio društveno izjedačenje svoga kmeta sa sobom.

Ovo je činjenica ogromne političke i sociološke zamašnosti kad je reč o državama sa sastavljenim od elemenata koji su nekad vladali i nad kojima se vladalo, kao kad je reč o izjednačenju potlačenih klasa sa vladajućoim, koje su ih tlačile. A tu činjenicu (mnogi) obično previđaju i stoga nisu sposobni da razumeju zbivanja u izvesnim društvima...

Mađari su Srbina zvali „Vardac“ (divlji Srbin). Obični mađarski kondukter železnički držao se višim bićem od pretsednika Akademije u Zagrebu. Ovi kondukteri izbacivali su Stjepana Radića, kao vreću, iz železničkih vozova kad se ne bi hteo odazvati na njihove mađarske reči, u Hrvatskoj zvanino nepriznate, onako kako su Gandija u Južnoj Africi izbacivali iz kola za belce.

Nije teško zamisliti koliko se takav Mađar osećao uniženim, a s koliko je mržnje reagirao, kad je toga prezrenog „Vadraca“ video na vlasti u državi. Baš zato su Mađari, od 1941. do kraja januara 1942. g. ubili u zauzetoj Bačkoj 30.000 Srba ili 15% srpskog stanovništva, dok Srbi 1918. g. nisu u celoj Vojvodini ubili nijednog Mađara.

Isto vredi za većinu Hrvata pre 1941. godine.

Mi smo videli kakav je kompleks superiornosti razvilo starčevićanstvo u odnosu prema Srbima. Srbin nije više samo divlji. On je „svinja zrela za sjekiru“, nešto što još nije ni „na stepenu životinje“. Uz to dolazi staro osećanje verske superiornosti usled pripadnosti moćnoj Rimokatoličkoj crkvi.

Sad dolazi obrazovanje jugoslovenske države u kojoj starčevićanac, lišen zaleđa Beča, ne može Srbe ni goniti ni vređati; mora zaboraviti na reči „Vlah“ i „vlaška svinja“ , odnosno ne sme se njima služiti javno. Na kraju, mesto Apostolskog rimokatoličkog cara i kralja, dolazi za kralja prezreni Vlah „šizmatik“.

To je za starčevićance nasilje, nepravda, povreda starih hrvatskih „pravica“, ograničenje njihove slobode, srpska hegemonija i imperijalizam.

Starčevićanci su se naučili pljuvati Srbima u lice kad god ih zasvrbi u grlu, kao u pljuvaonice. I kako to više nije bilo moguće, oni su su postali nezadovoljni i nesrećni, pa ih ne bi bilo moglo zadovoljiti, da se Jugoslavija u raj pretvorila. Tada bi je još više mrzeli, jer je, u takvom društvenom stanju, čovekova lozinka „Što gore, to bolje“. Pa on i radi, koliko god može, da i bude što gore.

Zato su Srbi bili krivi za svaku nevolju, pa i za sve posledice rata 1914-18, iako je Austro-Ugarska izazvala rat.

I zato su neumesni svi prigovori: Srbi su trebali postupiti ovako ili onako. Nikakav postupak nije mogao ničega ispraviti. Moglo je samo vreme i mir. Valjalo je da izumre generacija s mentaltetom starih gospodara. Ni stara aristrokracija ne smatra „skorojeviće“ za sebi ravne.

To najbolje objašnjava stav onih narodnosti u Jugoslaviji koje su bile potlačene, kao i Srbi, za Austro-Ugarske: Slovenaca, Čeha, Slovaka, Rumunja i Rušnjaka. Svi su oni bili za Jugoslaviju i bez mržnje prema Srbima. Čak su i Nemci u Vojvodini bili prema Jugoslaviji bolje raspoloženi nego prema Mađarskoj. Jugoslavija im je dala škole, slobodu , kulturne, privredne i političke organizacije, Srbi ih nisu hteli srbizirati, dok ničega toga nisu imali pod Mađarima, koji su bezobzirno radili da mađariziraju sve narodnosti.


* Adam Pribićević, Starčevićanska paranoja, „Glas Kanadskih Srba, br. od 20 i 27 maja 1971, Windsor, Ontario, Canada; Adam Pribićević, Starčevićanska paranoja, „Amerikanski Srbobran“, 14 jun 1971, Pittsburgh, Pa., U.S.A.)

________

* Adam Pribićević (Kostajnica, 1880 – Windsor, 1957) je bio srpski političar i publicista, bavio se u emigraciji sa istraživanjem naše političke prošlosti, gde je objavio i ovaj studiozni članak pod naslovom Starčevićanska paranoja. Uredništvo Glasa Kanadskih Srba preštampavalo je izvesne studiozne i zapažene članke Adama Pribićevića iz svojih ranijih izdanja (u br. od 20 i 27 maja 1971). Članak je važan zbog dva razloga: on će osvežiti naša sećanja i poštovanje prema milionskim i nevinim žrtvama novih srpskih mučenika u tragičnom HH stoleću; u isto vreme članak će upozoriti rodoljubive Srbe na nove opasnosti, koje nam prete od poltronskog beogradskog internacionlističkog i izvesnog zapadnoevropskog i američkog establišmenta, koji je u izvesnoj meri pod komandom američkog predsednika Bila Klintona ostvario Starčevićeve genocidne ideje. Članak sam pripremio u skraćenom obimu za sve čitaoce Novog Standarda.

Izvor: standard.rs
Priredio: Dušan Buković