Pretraga
Nova Borba
Pretraga
Pretraga
Pretraga
NA KOJU ĆE STRANU Bakir Izetbegović

Nenad Kecmanović

NA KOJU ĆE STRANU Bakir Izetbegović

Najverovatnije je da će Bakir za početak smanjiti afekat prema Tajipu i da će pokušati da „pehlivani“ između Stanbola i Vašingtona

Region
Autor: Nenad Kecmanović

„Ironično rečeno, toliko su vrištali ti bošnjački poluobrazovani vršitelјi političkih dužnosti kao da im se činilo da se pokušaj vojnog udara u Turskoj događa u vlastitoj kući, čak u spavaćoj sobi (…) Zašto su vrištali? Samo zato da se još jednom snishodlјivo dodvore Erdoganu ‘lideru svih muslimana’, kako ga je titulirao Bakir Izetbegović. Uskliknuo je uz to Alijin sin da mu je Erdogan i ‘brat’, i ‘naš vođa’. Ali nisu samo vlastodršci vrištali. Činila je to i akademska zajednica. Akademik Esad Duraković, na primjer, tvrdeći da iza neuspjelog vojnog udara ‘stoje cionisti’, zatim izvjesna Amila Šilјak-Jesenković, koja se predstavlјa kao turkologinja, govorila je o Gulenu kao da je Erdoganov portparol“(portal Novosti, 31. jul 2016).

Tim riječima je prof. Enver Kazaz sa Filološkog fakulteta u Sarajevu opisao lokalno reagovanje na vojni puč u Ankari pod naslovom Turkofilija premrežila bošnjački mentalni prostor. Nisu netačne opservacije ovog uglednog intelektualca, ali bošnjačka turkofilija se ne može svesti na Erdogana i njegove bliske odnose sa Izetbegovićima. On je samo razgorio žar emocija koje tinjaju u bošnjačkim dušama još od povlačenja Osmanlija iz Bosne. Čeznutlјivi uzdah „pusto Tursko!“, kao vapaj za „zlatnim dobom“, ponavlјale su generacije bosanskih muslimana. Davutogluova „strateška dubina“ je „zelenom transverzalom“ spojila „bosanski vilajet“ sa „velikom portom“ u snovima umišlјenih potomaka bosanskih begova.

GARSONIJERA U „STANBOLU“
Znajući da je sentiment muslimanske turkofilije lako probuditi, jugoslavenska država je bosanske hodže slala mimo Istanbula na bliskoistočne islamske univerzitete. Poslije se ipostavilo da je to bio mač sa dvije oštrice. Takva politika je Titu olakšala okuplјanje mahom arapskih država u pokret nesvrstanih. Ali istom rutom sa Al Ahzara u Bosnu su stizali Mladi muslimani – bosanska verzija Muslimanske braće, a ovi opet sa Alijom na čelu presudno uticali na sudbinu Bošnjaka i Bosne na prelazu dva milenijuma. Nijhova adresa bili su Rijad i Teheran, a ne tada još uvijek kemalistička Ankara. Da li je do zaokreta došlo na američku inicijativu da turski umjereni islam, koji je u 16. vijeku začeo bosanske muslimane, treba da potisne šiitizam (Iran) i vahabizam (Saudija)? Ili je takva ponuda stigla iz Ankare u okviru projekta neoosmanizma? Najzad, možda je bilo susretno planiranje: Bijeloj kući se naprosto dopala Davutogluova „strateška dubina“, pa su saveznici ušli u zajednički poduhvat. U svakom slučaju, stvar se na bošnjačko-bosanskom terenu dobro primila.

Ženski dio porodice Izetbegović rat jeste proveo u Turskoj, ali muški je tek posije rata razvio biznis i investirao u nekretnine u Stanbolu. Haris Silajdžić se poslije povlačenja iz politike tamo porodično i poslovno preselio. Primjer su slijedili i mnogi u partijskoj (SDA) i vjerskoj (IVZ) halki oko njih. Bila je to stvar i politike i ekonomije, ali i kulturologije i društveng statusa. Potomke malobrojnih zaista begovskih porodica zapao je u naslijeđe po neki stambeni kvadrat u Istanbulu. U doba komunizma to se na baščaršijskim sijelima šapatom preuveličavalo do čitavih kvartova pored Kapali čaršije i vezirskih palata na Bosforu. Kasnije je za imućne skorojeviće garsonijera u prijestonici bivše carevine postala stvar prestiža, ali i najbližeg sigurnog mjesta izvan većinom hrišćanskog Balkana. I, dok je lјubav Erdogana i balkanskih muslimana cvjetala u sav mah, Sultan nije dobro prošao na Bliskom istoku. Počeo je na svoju ruku i oteo se kontroli, pa je postao meta globalnih medija pod centralnom transatlanstkom komandom. Da li je Tajip zaista postao tako „loš momak“?

REKONSTRUKCIJA DRŽAVNOG UDARA
Pozadina vojnog udara protiv Erdogana, jednako kao i njegovog efikasnog kontraudara, uglavnom je rekonstruisana. Manje-više je jasno da je na protivničkoj strani bio Fejtulah Gulen, kao i ko je stajao iza njega. Kao što je jasno i ko je jedini mogao da uđe u zaštićeni pučistički sistem veza i turskom predsjedniku u zadnji čas dojavi šta mu se sprema. Sada Fejtulaha u Pensilvaniji čuvaju „apači“ armije USA, a Tajip se, čim je preuzeo inicijativu, našao u Moskvi. Time je naknadno sve objašnjeno.

U ukupnom bilansu nešto svakako pripada i brzini i vještini reagovanja samog Erdogana. U kritičnom momentu on se nije mogao obratiti ni armiji, u kojoj su bili i pučisti, ni medijima jer je među novinarima imao mnoštvo protivnika, ni studentima i profesorima, koji su u parku Gezi još ranije rekli šta misle o njemu. Tajipovi mediji bili su mujezini na minaretima stanbolskih džamija, njegova oružana sila – dio vojnih i policijskih oficira koje je sam postavio, a podrška – mase vjernika koje su ga izabrale.

Naravno, pokušaj rušenja demokratski izabrane vlasti ne opravdava nasilјe, ali unutar Turske i oko nje proradila je toliko puta već viđena spirala nasilјa i kontranasilјa. Najprije su zapadni pritisci preko Gulena i unutrašnje opozicije natjerali Erdogana na legitiman kontrapritisak: represiju prema unutra i nepovjerenje prema spolјnom svijetu. Na to obično slijedi „međunarodna“ medijska stigmatizacija režima kao dikatature, pa satanizacija samog lidera kao satrapa, pa politička izolacija zemlјe, pa ekonomske sankcije, uz bušenje iznutra preko finansiranja NVO, uz korupciju kadrova na osjetlјivim tačakama sistema itd. Sve do pripreme udara preko stranih obavještajnih službi i nenasilnih revolucija. Legitimni režim pod spolјnim i unutrašnjim pritiskom legalno pribjegava samoodbrani i time protivnicima daje argumente koji na početku nisu postojali. Nešto kao samoispunjavajuća prognoza.

TAJIPOVO PRAVO NA SAMOODBRANU
Svi su „mudro“ prognozirali da će Erdogan poslije pobjede nad pučistima pritegnuti na svim slabim tačkama režima. A šta bi drugo bilo ko na njegovom mjestu? Buš mlađi je poslije 11. septembra najavio krstaški rat, napao Avganistan, Irak, Libiju kao utočište terorista, formirao Gvantanamo, osnovao tajna istražna mučilišta po svijetu, stavio američke građane pod nadzor, suspendovao prezumpciju nevinosti u pravosudnom postupku itd. Nije se valјda od Erdogana očekivalo da se pučistima izvini što ih je spriječio.

Sve dok ubjedlјivo pobjeđuje na „demokratskim, fer i poštenim izborima“ Erdogan ima pravo da se brani svim ustavom i zakonom dozvolјenim sredstvima, uklјučiv i proceduru promjene ustava, uvođenje predsjedničkog sistema, smrtne kazne itd. I on će, dakako, to uraditi. Ali nije to ono što bi u Turskoj moralo da zasmeta pragmatičnom Zapadu, kao što ne smeta ni u Saudijskoj Arabiji. Erdogan će takođe zemlјu još više okrenuti islamizmu, kao najefikasnijem katalizatoru svih unutrašnjih socijalnih, ekonomskih i političkih podjela, te najbolјoj ideološkoj legitimaciji širenja uticaja na Bliski istok i zapadni Balkan. Da ni to za Zapad nije problem, ponovo potvrđuje dvor u Rijadu, koji neskriveno finansira vehabije – jednu od najagresivnijih frakcija u savremenom islamu. Uostalom, nisu li zapadne metropole, posramlјene što puč nije uspio, uputile podršku demokratski izabranom predsjedniku.

PRIBLIŽAVANјE RUSIJI NAJVEĆI GRIJEH
Jedino što mu nipošto neće oprostiti, to je približavanje Rusiji. Pošto je dva puta miniran sa Zapada, šta bi nego da se okrene Istoku. A poslije posjete visoke turske delegacije Moskvi mogao bi se očekivati nastavak priče o megaposlovima, poput nuklearne elektrane i gasovoda Turski tok, čija vrijednost se mjeri desetinama milijardi dolara. Ruskoj strani bi donijeli ogroman profit, a turskoj energetsku osnovu razvoja i nezavisnost od Zapada. Erdogan je još prije puča javno pitao Putina šta bi trebalo da učini da bi resetovali odnose nakon sukoba oko ISIS i obaranja ruskog aviona, a iz Moskve je prihvaćena ruka pomirenja. I odmah je, uz nos SAD, uslijedio nagovještaj turske podrške Asadu.

Nije li možda baš to aktiviralo alarm u Vašingtonu, pa je u brzini puč bio nedovolјno pripremlјen? Sumnju podgrijava koincidencija da se među pučistima našao onaj isti pilot koji je raketirao ruski avion, a to je opet aktuelizovalo pitanje ko mu je izdao komandu. Zašto je Davutoglu, ex-premijer i gostujući profesor u SAD, koji je nedugo prije udara zagonetno napustio Erdogana, potrčao da se isprsi da je to bio on? Turska armija nije više podijelјena na kemaliste i islamiste, nego na one koji su lojalni NATO i one koji su privrženi Sultanu Tajipu. Jeste slično, ali nije isto. Indikativno je da su ovi drugi one prve, neposredno nakon kontraudara, držali opkolјene u Indžirliku, vazduhoplovnoj bazi NATO.

KOME DA VJERUJE?
Erdogan više ne može vjerovati ni Obami ni njegovom naslјedniku, ma ko to bio, niti sukob sa Vašingtonom gurati pod tepih. Poslije ponižavajućeg poluvjekovnog „napredovanja“ ka EU, Erdogan se tek ne može pouzdati u Brisel. Elem, Putinova Rusija izgleda kao „izbor bez alternative“. Ali ne znači li to ne samo tursko odustajanje od EU i napuštanje NATO, što Bijela kuća ni po koju cijenu neće prihvatiti kada se radi o velikoj zemlјi još većeg strateškog značaja. Pojačani politički i ekonomski pritisci, dalјa podrška gulenovcima, novi državni udari i posebno naoružavanje Kurda, sve do vojne intervencije SAD, biće poluge rušenja Erdogana, iz čijeg imena je već izveden pejorativ – „erdoganizam“ Istovremeno, ni moguća saveznica Rusija ne može ostati neutralna, tako da bi Turska mogla postati ratno poprište na najvišem nivou, poput Sirije i Ukrajine. Svjestan toga, Erdogan onomad mitingom od milion poklonika demonstrirao vlastitu snagu i samostalnost. Ali je ipak sa izvinjenjem, što je kod naslјednika imperije rijedak izuzetak, otišao kod Putina i požuriće natrag da dočeka Kerija.

ODJECI U BOŠNјAČKOJ BOSNI
Naravno, potres novog globalnog odmjeravanja snaga snažno će se osjetiti i na Balkanu. Turkofilne muslimanske zemlјe Albanija i Kosovo, dijelovi Makedonije, Crne Gore i pogotovo BiH naći će se bolno razapete između Turske i SAD. Nema sumnje da će njihovo srce biti u Maloj Aziji, ali politički racio, realizam i pragmatizam prevagnuće na protivničku stranu. Činjenica je da su to geografski evropske zemlјe i narodi sa aplikacijama za EU, neke i sa članstvom u NATO, te hronično u napetim odnosima sa ortodoksnim okruženjem.

Istina, postoji i optimistička prognoza. Rusko-turski evroazijski savez mogao bi doprinijeti pacifikaciji pravoslavno-muslimanskih odnosa na Balkanu. Naknadna pamet svjedoči da su minuli ratovi i hronične krize u odnosima Srba, Makedonaca, Crnogoraca odnosno Bošnjaka, Šiptara i Albanaca bili dirigovani iz evro-američkih centara globalne moći i da bi u novim sukobima opet ginuli lјudi odavde, a ne odande. Međutim, SAD se žure da prednost u klasičnom naoružanju iskoriste za otvaranje novih žarišta i za zaustavlјanje pada američke moći, dok Rusiji ne odgovara širenje fronta i na Balkan. A na Balkanu je uvijek u prednosti onaj ko hoće da izazove sukob u odnosu na onoga ko se zalaže za sporazumni mir.

ODGOVOR U BABINOJ KNјIZI
Postoji i kataklizmatična prognoza da će baš Erdogan okupiti muslimane od Maroka do Indonezije. Iz očajničkog gnjeva zbog vjekovnog katoličkog kolonijalizma i aktuelnog protestantskog neokolonijalizma, kome su nemoćni da se politički suprotstave, mogli bi započeti svjetski rat polumjeseca protiv krsta. Samoubilačkom terorizmu, kome nema lijeka, priklјučio bi se i poznati (Pakistan, Turska) i skriveni nuklearni potencijal (Iran). Na primjeru ISIS pokazalo se da vehabije sa KiM i iz BiH mogu da mobilišu rekordan broj šehida.

Ipak, najvjerovatnije je da će Bakir za početak smanjiti afekat prema Tajipu i da će pokušati da „pehlivani“ između Stanbola i Vašingtona, baš kao što je babo mu Alija na Bliskom istoku pričao o islamskoj Bosni, a na dalekom Zapadu o građanskoj BiH. Uostalom, u Tirani je podignut spomenik Bilu Klintonu, u Prištini je pokojni sin Džozefa Bajdena dobio ulicu, a u Sarajevu je jedna od najvećih poslijeratnih građevina – ambasada SAD. Stani-pani Bakiru ostaje „takijah“, iliti ketman, i pouka iz Islamske deklaracije, da bi „muslimani, kada postanu nadmoćni, trebalo da nametnu šerijat, a, sve dok nisu, da se prilagođavaju“. Erdoganizam je prolazna euforija u Bošnjaka dok je turkofilija fenomen dugog trajanja zato što je islam kao konstituens nacionalnog identiteta u Bosnu stigao preko Osmanlija.

„ŠERBET NARATIV“ I POLITIČKI PRAGMATIZAM
Dakle, prof. Enver Kazaz naprosto pojednostavlјuje. Lako bi bilo da je problem samo u odnosima Tajip – Bakir. Erdogan se pojavio tek „kao biber po pilavu“.Turkofilnim bosanskim muslimanima on se obratio orijentalnim „šerbet narativom“ punim slatkorječivog udvaranja, prekomjernog slađenja, zavodlјivog pretjerivanja, kojim i danas govore žene po sarajevskim mahalama. One se i nepoznatim prodavačicama na Markalama, obraćaju sa „srce moje slatko“, „dušo moja draga“, „moja ti“ i sl., a dapri tom obostrano to ne misle iskreno.

Kada Tajip kaže da je „Bosna turska, a Turska bosanska“, da „nemaju sna kada je bošnjački narod u brizi“, ili kada govore o „Alijinom amanetu“, onda to ne bi trebalo uzeti bukvalno, baš kao ni Bakirovo uzvraćanje lјubavi: „Erdogan je moj brat“; „on je vođa svih muslimana“. Erdogan je bio još duže još bliži Gulenu i Asadu, pa ih je otpisao, i to će Bakiru olakšati. Ni zapadnom svijetu nije strana prevrtlјivost. OVK su, po potrebi, preko noći pretvorili iz terorističke u savezničku organizaciju. „Faktor mira u regionu“ očas su preimenovali u „balkanskog kasapina“. Bila Turska matica, diktatura ili demokratija, u EU, NATO ili sa Rusijom, više ili manje islamska, sa Erdoganom ili bez njega, „bošnjački mentalni horizont će biti premrežen turkofilijom“. Ali, i hristijanofobijom.

Izvor: strandard.rs